Dobio sam usisavač s više brzina. Nije mi bila jasna logika, pa normalno da ću usisavati na najjače i što brže završiti, kao što inače racionaliziram s nužnim ali nekreativnim poslovima. Šipak, kad sam probao na najjače, Jin je u sekundi odjurio glavom bez obzira, inače se ne boji tih naprava, a drugarica se izgubila u kupaonici, jednostavno tutnji. Sad ne razumijem što je proizvođač mislio.
Jučer smo išli na zakašnjeli rođendanski ručak u Trsatiku. Sad je tamo problem što drže do kvalitete pa je restaurant uvijek pun, nikad biti ono zadovoljan. Obično bi na tim ručkovima birali nešto posebno i ne pazili na cijenu. Problem je što me više izgleda skoro ništa ne može impresionirati. Za bifteke sam izuzetno kritičan, primjetim svaku suvišnu žilicu, a ni najboljem kuharu ne bih znao objasniti ono kako baš ja volim, pripadam generaciji koja ipak konja i ždrijebe preferira za jahanje, a janjetine sam se izgleda u ona mračna vremena zbilja izguštirao na sve načine. Restoran nije specijaliziran za riblje specijalitete, škampe volim, ali i njih sam se izguštao dok nisu u punom sjaju zasjala svjetla slobodnog društva.
Tako na kraju uvijek završim nakon premišljanja na ražnjićima, a ako smo na drugom kraju kod None i Franota šiš ćevapu, jelima s prilogom, jedno malo ispod, drugo malo iznad pedeset kunića. Sva sreća da tržište ne dijeli moje mišljenje o posebnosti tih jela. Drugarica je izabrala nešto skuplje, punjenu teletinu. Teletina je i meni bila u kombinaciji ali sam se zaželio baš roštilja, a nekako tu vrstu mesu nisam nikad s njim povezivao. Vidi vraga, izgledalo je i bilo izvrsno s rikulom koju isto tako jako volim.
Planirao sam jutros pisati nešto kao programski post, no onda mi je misli zavela fotografija koju krajičkom oka spazih na naslovnici, je li ili nije, na kraju je, cesta prema mom prvom radnom mjestu između Senja i Karlobaga, Jablancu.
Odlutah u bolju prošlost i izabrah uvijek moguću pričuvnu varijantu, pisati o hrani, ako ništa za iritirati one koji se bave važnim temama i takvom se pisanju podsmjehuju.
Kao što napisah svojoj berlinskoj frendici, pitanje zabrane pristupa psima kupalištu na jednom tamošnjem jezeru nije sekundarno, to ja osobno smatram barem isto toliko važnim pitanjem kao pitanje završetka izgradnje novog nesuđenog aerodroma, kod koje je nestalo novca, otprilike kao da se gradi autocesta u Hrvatskoj, s tom razlikom što će tamo bez sumnje velika većina krivaca odgovarati, neki se vjerojatno i ubiti, tako to funkcionira.